Srednjevekovna Srbija (VII – XIV vek)
Kao i ostala južnoslovenska plemena, Srbi su došli
na Balkan za vreme velike seobe naroda tokom 6. i 7. veka
naše ere. Najranije sistematizovane podatke o Srbima na
Balkanu nalazimo u spisima vizantijskog cara Konstantina VII
Porfirogenita, u X veku. Tada su Srbi naseljavali teritoriju
sadašnje zapadne Srbije, istočne i centralne Bosne, Hercegovinu
sa jadranskom obalom između reke Cetine i Skadarskog jezera,
a na jugu prostor do reke Lima i planinskog lanca Prokletije.
Prva srpska država je bila formirana pod dinastijom Višeslavića,
a u okolnostima spoljašnje ugroženosti od strane Bugara i Vizantije.
Pod uticajem Vizantije dogodila se važna promena u srpskom narodu,
koja će imati prvorazredni značaj u njegovoj budućnosti: krajem
IX veka počinje proces napuštanja paganstva i pokrštavanje,
u čemu je prednjačila vladarska porodica Višeslavića.
Nakon ovog prvog uspona srpske države nastupila je oseka i period
razdrobljenosti i kriza, koji je trajao do pred kraj XII veka.
Nakon borbe sa braćom oko prestola, 1170. godine na vlast je
došao Stefan Nemanja, osnivač dinastije Nemanjića. On je otpočeo
obnovu srpske države u Raškoj oblasti. Neki put pod okriljem
Vizantije, a ponekad protiv nje, veliki župan (to je rang kneza)
Stefan Nemanja je proširio teritoriju svoje države na istok i jug,
i pripojio joj ponovo Zetu i primorje. Osim vođenja države veliki
župan je mnogo polagao i na podizanje manastira. Među njegove
zadužbine spadaju u Raškoj oblasti Đurđevi Stupovi i Studenica
u kojoj je i sahranjen, i Hilandar na Svetoj Gori.
Stefana Nemanju je nasledio srednji sin Stefan, dok je najstarijem
sinu Vukanu dodeljen na upravu deo tadašnje srpske države,
Zetska oblast (današnja Crna Gora). Najmlađi Nemanjin sin
Rastko se zamonašio i uzeo ime Sava, posvetivši se duhovnosti
svog naroda. Pošto je Rimska kurija od ranije gajila ambicije da
pod svoj uticaj podvede i Balkan, Stefan je to iskoristio, od
pape zatražio krunu i prvi među Srbima bio krunisan za kralja 1217.
godine. Njegov brat Sava je u Vizantiji isposlovao autokefalnost
Srpske crkve i 1219. godine bio postavljen za prvog srpskog
arhiepiskopa. Time su Srbi stekli oba vida samostalnosti
koja je poznavao srednji vek: duhovnu i svetovnu.
Naredna generacija srpskih vladara, koju su činili sinovi
Stefana Prvovenčanog Radoslav, Vladislav i Uroš I, značila je
stagnaciju u državnom razvitku. Sva tri kralja su bila u većoj
ili manjoj zavisnosti od susednih država Vizantije, Bugarske ili
Ugarske. Veze sa Mađarima su uslovile da kralja Uroša I na prestolu
nasledi sin Dragutin, koji je bio oženjen mađarskom princezom.
Kasnije, kada je Dragutin abdicirao u korist svog mlađeg brata
Milutina, dobio je od mađarskog kralja Ladislava IV zemlju u
severoistočnoj Bosni, Srem, Mačvu i Beograd, a osvojio je i
pripojio i teritorije u severoistočnoj Srbiji. Time su te
oblasti prvi put ušle u sastav srpske države.
Pod vladavinom kralja Milutina, mlađeg Dragutinovog brata,
Srbija je dalje ojačala, uprkos situaciji da katkad mora da
ratuje i na tri fronta. Milutin je u istoriji ostao poznat
i kao vešt diplomata, koji je rado koristio jedno od uobičajenih
srednjevekovnih diplomatskih sredstava - dinastičke brakove. Ženio
se pet puta, mađarskim, bugarskim i vizantijskim princezama. Naročito
je ostao poznat po gradnji crkava, od kojih neke spadaju među
najlepše primere našeg srednjevekovnog graditeljstva: Gračanica
na Kosovu, Saborna crkva u Hilandaru, Sv. Arhangela u Jerusalimu i dr.
Zbog svojih zadužbina kralj Milutin je proglašen za sveca, uprkos svom
burnom životu. Njega je nasledio sin Stefan, kasnije prozvan Dečanski.
Dečanski je donekle proširio teritoriju države na istoku dobivši
Niš sa okolinom, a na jugu oblasti u Makedoniji. Nadimak Dečanski
dobio je zbog podizanja najmonumentalnijeg srpskog srednjevekovnog
manastira Visoki Dečani u Metohiji.
Srednjovekovna Srbija, koja je u političkim, ekonomskim i kulturnim
sferama zauzimala ugledno mesto u srednjovekovnoj Evropi, dostigla
je svoj vrhunac sredinom 14. veka, za vreme vladavine cara Stefana
Dušana. Iz tog doba je i Dušanov zakonik, najveće zakonsko dostignuće
srpskog srednjevekovlja, jedinstveno među feudalnim državama Evrope u
to vreme. Nomokanon Svetog Save, Dušanov zakonik, freske i arhitektura
srednjovekovnih manastira, koji krase srpske zemlje večni su svedoci
civilizacije srpskog naroda. Car Dušan je na račun Vizantije udvostručio teritoriju svoje
države, proširivši je na jugu, jugozapadu i istoku.
Nasledio ga je sin Uroš, zvani Nejaki, što već samo po sebi govori o
stanju države koja počinje da zapada u stanje feudalne anarhije. U to
vreme se javlja i nova opasnost: turska Osmanska država, koja postepeno
iz Azije prelazi u Evropu, osvojivši najpre Vizantiju, a potom i ostale
balkanske države.
Tursko osvajanje i vladavina (XIV - XIX vek)
Pošto su porazili srpsku vojsku u dve ključne bitke: na reci Marici 1371.
gde je poražena srpska vlastela iz Makedonije i na Kosovu Polju 1389, gde je
poražena vojska kneza Lazara, koji je tada bio najjači oblasni vladar u Srbiji i
komandant vojske svojih vazala. Bitka na Kosovu je definitivno rešila sudbinu
Srbije, jer nakon nje u zemlji više nije bilo sile koja bi mogla da se suprotstavi
Turcima. To je bio nestabilan period u kome su vladali sin i naslednik kneza Lazara
despot Stefan Lazarević, koji je bio pravi vitez evropskog tipa, vojskovođa i
pisac, a zatim njegov rođak Đurađ Branković, koji je prestonicu države preselio na
sever, u novoizgrađeni grad Smederevo. Turci su nastavili svoja osvajanja sve dok
nisu uspeli da zauzmu celu teritoriju srpske države 1459. godine, osvojivši Smederevo.
Srbija je bila pod vlašću Otomanske carevine skoro pet vekova, Turci su se
naročito okomili na srpsku aristokratiju, istrebljujući fizički društvenu elitu. Pošto
je Turska carevina bila islamska država teokratskog tipa, u kojoj su hrišćanski Srbi bili
narod drugog reda, izloženi nasilju, ponižavanju i eksploataciji, srpski živalj je napuštao
razvijena i urbanizovana rudarska, zanatska i trgovačka središta i povlačio se u nepristupačne
planine, baveći se uglavnom stočarstvom.
Evropske sile, naročito Austrija, vodile su brojne ratove protiv Turske.
Na njihovoj strani su bili Srbi, koji su im pomagali, iako su živeli
pod turskom vlašću. Tokom Tursko-austrijskog rata (1593-1606) Srbi su
1594. podigli ustanak u panonskom delu Turske, u Banatu, koja im se
osvetila spaljivanjem tela Svetog Save – najveće srpske relikvije, koju su poštovali
čak i muslimani srpskog porekla. Drugo žarište otpora Turcima stvorili su Srbi u
Hercegovini, ali su sklapanjem mira između Turaka i Austrije bili prepušteni turskoj
odmazdi. Taj redosled događaja je postao uobičajen tokom narednih vekova.
U Velikom ratu (1683 – 1690.) između Turske i Svete lige uz papinu pomoć učestvovale su
Austrija, Poljska i Venecija. One se podsticale Srbe na bunu protiv turske vlasti. Uskoro
je ceo zapadni Balkan bio zahvaćen ustancima i gerilom od Crne Gore, preko Dalmacije
i Podunavlja do Stare Srbije (Makedonija, Raška, Kosovo
i Metohija). Kada je austrijska vojska počela da se povlači iz Srbije, pozvala je
i srpski narod da se povuče sa njom, na njenu teritoriju. Birajući između turske osvete
i života u jednoj hrišćanskoj carevini, mase Srba su napustile svoju postojbinu i 1690.
godine, pod vođstvom svog patrijarha Arsenija Čarnojevića krenule na sever. Tada su
mnoge oblasti na jugu Balkana ostale depopulisane, što su Turci koristili da islamizuju
Rašku oblast, Kosovo i Metohiju i delimično Makedoniju. Tada je počeo proces čije se
posledice osećaju i danas.
Kada je srpska etnička teritorija, 1716-1718, od Dalmacije, preko Bosne
i Hercegovine do Beograda i Podunavlja opet postala poprište novog austijsko-turskog rata,
koji je vodio princ Eugen Savojski, Srbi su uzeli učešće u borbi na strani Austrije.
Turska je tada, tzv. Požarevačkim mirom izgubila sve teritorije u Podunavlju,
severnu Srbiju i severnu Bosnu, delove Dalmacije i Peloponez.
Novim ratom i tzv. Beogradskim mirom Turska je uspela da povrati skoro sve što je
prethodnim izgubila. Lokalno srpsko stanovništvo opet je pogodilo ratno razaranje, progoni
i odmazde.
Poslednji austrijsko-turski rat bio je tzv. Dubički rat (1788-1791), u kome je
opet Austrija pozivala hrišćane u Bosni da se dignu na ustanak. Nakon njega novih
sukoba više nije bilo sve do dvadesetog veka i propasti obe carevine.
Novovekovna srpska država (1804-1918)
Srpski otpor Otomanskoj dominaciji, dugo
godina latentan, naročito je uzeo maha početkom 19. veka, buknuvši u Prvom i Drugom
srpskom ustanku 1804. i 1815. godine. Turska se u to vreme već nalazila u stanju duboke
krize bez perspektive na oporavak, što se posebno teško odražavalo na hrišćanske narode
koji su u njoj živeli. Srbi su podigli ne samo nacionalnu nego i socijalnu revoluciju,
nakon koje je Srbija počela da hvata korak sa ostalim evropskim državama, prihvativši
vrednosti građanskog društva. Kao rezultat ovih ustanaka i potonjih ratova protiv
Otomanske imperije, formirana je nezavisna Kneževina Srbija, koja je bila
međunarodno priznata 1878. godine.
U ovom periodu su se oko vlasti nadmetale i smenjivale dve dinastije, čiji su
rodonačelnici bili Đorđe Petrović - Karađorđe, vođa Prvog srpskog ustanka protiv Turaka
i Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka. Dalji razvoj Srbije je bio obeležen opštim
napretkom u ekonomiji, kulturi i umetnosti, čemu je pre svega doprinela mudra državna politika,
koja je slala mlade ljude na školovanje u evropske metropole, odakle su donosili novi duh i
novi sistem vredosti. Jedan od spoljnih izraza transformacije kroz koju je sada prolazila
nekadašnja turska provincije bilo je i proglašenje kraljevine, 1882. godine.
Tokom njene integracije u evropski poredak država, u drugoj polovini 19. veka,
bile su osnovane prve političke partije, čime politički život dobija novi zamah.
Državni udar 1903, koji je doveo na tron Karađorđevog unuka, kralja Petra Prvog
Karađorđevića, otvorio je put parlamentarnoj demokratiji u Srbiji. Evropski obrazovan,
ovaj liberalni kralj je preveo delo "O slobodi" Džona Stjuarta Mila na srpski jezik i dao
svojoj zemlji demokratski ustav, koji je Srbiju uveo u period parlamentarizma i političkih
sloboda, a koji je prekinut novim oslobodilačkim ratovima. Balkanski ratovi 1912 - 1913.
godine okončali su tursku dominaciju na Balkanu. Turska je potisnuta sve do moreuza, a od
njenih evropskih teritorija formirane su nacionalne države balkanskih naroda.
Atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914.
poslužio je kao povod za njen napad na Srbiju, čime je i započeo Prvi svetski rat.
Srpska vojska je hrabro branila nezavisnost svoje zemlje i odnela velike pobede, ali
suprotstavljena nadmoćnim neprijateljskim snagama Nemačke, Austrougarske i Bugarske, morala
je da se preko Albanije povuče sa nacionalne teritorije i kasnije nastavi borbu na Solunskom
frontu, zajedno sa ostalim snagama Antante, koju su činile Francuska, Engleska, Rusija,
Italija i Sjedinjene Američke Države. U toku ovog rata Srbija je izgubila 1.264.000 (28%)
stanovnika od ukupne populacije od 4.529.000 i to 58% muškog stanovništva, od čega se nikada
nije oporavila. Ovim ogromnim žrtvama Srbija je dala značajan doprinos pobedi saveznika i
preuređenju Evrope i Sveta nakon rata.
Kraljevina Jugoslavija (1918-1941)
Završetkom Prvog svetskog rata i propašću otomanske i
austrougarske imperije stvoreni su uslovi da u decembru 1918. godine
bude proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslovenska ideja
je dugo živela u intelektualnim krugovima tri naroda koji su dali ime
novoj državi, ali do ovog trenutka međunarodna konstalacija političkih
snaga i interesa nije omogućavala njenu realizaciju. No, intelektualci su
nakon rata ustupili mesto političarima, a najuticajniji hrvatski političari
su se suprotstavljali novoj državi od samog početka.
Hrvatska seljačka stranka (HSS), pod vođstvom Stjepana Radića,
a kasnije Vlatka Mačeka pretvorila se vremenom u masovnu stranku koja
zastupa hrvatske nacionalne interese. Po mišljenju njenih lidera hrvatsko
nacionalno pitanje nije bilo rešeno na zadovoljavajući način u jugoslovenskoj
državi. Kao sredstvo političke borbe izabrali su sistematsku opstrukciju državnih
institucija i sklapanje političkih koalicija uperenih protiv jedinstva države,
iznuđuju tim metodima izvesne ustupke. Svako aktuelno političko ili ekonomsko
pitanje korišćeno je da bi se postavilo tzv. hrvatsko pitanje, kao nerešen problem.
Pokušavajući da se nosi sa ovim izazovom i spreči dalje slabljenje zemlje,
kralj Aleksandar Karađorđević je 1929. godine zabranio nacionalne političke
partije, lično preuzeo vlast i preimenovao zemlju u Jugoslaviju. On se nadao
da će time obuzdati separatističke tendencije i ublažiti nacionalističke strasti.
Ali u međunarodnim odnosima je došlo do promene odnosa snaga: u Italiji i Nemačkoj
na vlast su došli fašisti i nacisti, a u Sovjetskom Savezu Staljin. Ni jednoj od
ovih država nije odgovarao kurs politike koju je vodio kralj Aleksandar, jer su
prve dve težile reviziji međunarodnih ugovora potpisanih nakon Prvog svetskog rata,
a Sovjeti da povrate svoje pozicije u Evropi i povedu aktivniju međunarodnu politiku.
Jugoslavija je bila velika prepreka ovim težnjama, a kralj Aleksandar stožer
jugoslovenske politike.
U Marselju 1934. godine, prilikom zvanične posete Francuskoj, kralja Aleksandra je
ubio pripadnik bugarske ekstremne nacionalističke organizacije (tzv. VMRO),
koja je gajila aneksionističke pretenzije prema istočnim i južnim teritorijama
Jugoslavije, u saradnji sa ustašama, pripadnicima hrvatske fašističke
separatističke organizacije. Međunarodna politika druge polovine tridesetih
godina je u bila ispunjena naraslom netrpeljivošću najkrupnijih aktera,
agresivnim ponašanjem totalitarnih država i izvesnošću da poredak uspostavljen
nakon Prvog svetskog rata gubi svoja uporišta, a njegovi zaštitnici svoju snagu.
Podržavani od fašističke Italije i nacističke Nemačke i pod njihovim pritiskom,
hrvatski lider Vlatko Maček i njegovi istomišljenici uspeli su da uspostave tzv.
Banovinu Hrvatsku 1939. godine. Tim sporazumom Hrvatska je još uvek ostajala u
sklopu Jugoslavije, ali je ubrzano nastojala da izgradi zaseban politički
identitet u međunarodnim odnosima.
Drugi svetski rat (1941-1945) i posledice
Početkom četrdesetih Jugoslavija se našla u obruču
neprijateljskih zemalja. Osim Grčke, sve druge susedne zemlje su bule
vezane sporazumima za Nemačku i Italiju. Hitler je vršio snažan
pritisak da i Jugoslavija pristupi paktu. Vlada je čak bila spremna na kompromise
sa njim, ali raspoloženje u zemlji je bilo sasvim drugačije.
Javno manifestovanje otpora nacizmu izazvalo je žestoku reakciju.
Beograd i drugi veći gradovi su bombardovani, a tokom aprila 1941. godine Sile
osovine su okupirale Jugoslaviju, rasparčale je i na njenom zapadnom delu
stvorile marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vlašću ustaša, kojoj su
pripojile Bosnu i Hercegovinu. Srbija je okupirana od nemačkih trupa, pri
čemu su njeni severni delovi pripojeni Mađarskoj, a istočni i južni Bugarskoj.
Kosovo i metohija su većim delom pripojeni Albaniji, koja je bila pod
patronatom fašističke Italije. Crna Gora jetakođe umanjena pripajanjem
njenih delova Albaniji i okupirana od strane Italije. Slovenija je
podeljena između Nemačke i Italije, koja je prisvojila i jadranska ostrva.
Fašistička Hrvatska je po uzoru na nacističku Nemačku osnovala
koncentracione logore u kojima je počinila genocid nad više od 750.000 Srba,
Jevreja i Cigana. Iskustvo tog holokausta stvorilo je istorijsku i političku
pozadinu za građanski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pedeset godina
kasnije, koji je pratio razbijanje Jugoslavije 1991 - 1992.
Gruba politika
nemačkih okupacionih snaga i genocidna politika hrvatskog ustaškog režima
proizveli su snažan srpski pokret otpora. Srbi su ustali u odbranu od hrvatskog
genocida i nacističkog porobljavanja Jugoslavije. Mnogi su se pridružili
partizanskom otporu (Narodnooslobodilačka vojska predvođena Josipom Brozom
Titom) u oslobodilačkom ratu, doprinoseći pobedi saveznika. Do kraja 1944.
godine, partizani, potpomognuti od strane ruske Crvene armije, oslobodili su
Srbiju, a do maja 1945. preostale jugoslovenske teritorije, spojivši svoje
snage sa savezničkim trupama u Mađarskoj, Austriji i Italiji. Srbija i Jugoslavija
su bile među zemljama koje su najviše razorene u toku rata: 1.700.000
(10,8% populacije) ljudi je ubijeno, a gubitak nacionalnih dobara je
procenjen na 9,1 milijardu američkih dolara, po cenama iz tog vremena.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (1945 - 1991)
Za vreme rata, 1943. godine bila je proklamovana
revolucionarna promena društvenog i državnog sistema i ukidanje monarhije
u korist republike. Josip Broz Tito je postao prvi predsednik obnovljene,
sada socijalističke Jugoslavije. Od uglavnom poljoprivredne zemlje,
Jugoslavija je transformisana u red srednje razvijenih industrijskih
zemalja, stekavši visoku međunarodnu političku reputaciju svojom podrškom
procesu dekolonizacije i vodećom ulogom u pokretu nesvrstanih zemalja.
Socijalistička Jugoslavija je formirana kao federalna država, koja se
sastojala od šest republika: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i
Hercegovine, Makedonije i Crne Gore; i sa dve autonomne pokrajine:
Vojvodina i Kosovo i Metohija. Ove dve autonomne pokrajine su ujedno
i sastavni delovi Republike Srbije. Po ovoj administrativnoj podeli i
zbog istorijskih razloga, srpski narod, najbrojniji u Jugoslaviji, živeo
je u svih šest republika i obe pokrajine. Tendencija da se poveća moć
republika na račun federalne vlasti dobila je na snazi naročito posle
usvajanja Ustava iz 1974, koji je ohrabrio narastanje hrvatskog,
slovenačkog, muslimanskog i šiptarskog nacionalizma i secesionizma.
Raspad SFR Jugoslavije (1991-1995)
U periodu 1991 - 1992. godine Slovenija, Hrvatska i Bosna
i Hercegovina su se otcepile od Jugoslavije nasilnim putem, dok se Makedonija
odvojila na miran način. Rasturanje Jugoslavije je potpomognuto od strane
međunarodnih sila koje su priznale pravo na samoizjašnjavanje svim narodima
osim Srbima, koji su izrazili raspoloženje da i dalje žive u Jugoslaviji.
Secesionističke republike su brzo zadobile priznanje od međunarodne zajednice,
očitom zloupotrebom principa o nepovredivosti međunarodno priznatih granica
suverenih država i bez zadovoljavanja uslova koje države moraju predhodno
ispuniti da bi bile međunarodno priznate. Srbija i Crna Gora su se opredelile
za ostanak u zajedničkoj državi, pa je na zajedničkoj sednici Skupštine
Jugoslavije, Srbije i Crne Gore 27. aprila 1992. u Beogradu, usvojen Ustav
Savezne Republike Jugoslavije, čime je potvrđen kontinuitet njihove zajedničke
države od 1. Decembra 1918. kada je Jugoslavija stvorena, pa do danas.
|